Pola stoljeća od mature šibenskih učenika koji su znali koliko zanat vrijedi: ‘Nismo imali puno, ali imali smo duh i veselje’

Okupilo ih se 26, a susret je prošao emotivno i kao da su jučer napustili školske klupe. Najazbavnije je bilo, kako su nam kazali neki maturanti, prepoznavanje na parkiralištu ispred restorana.

- Maturirali smo 1976. godine, a kao da smo jučer sjedili u učionici. Dosad smo se okupljali svakih 10 godina, a sad smo se dogovorili da ćemo ubuduće svake godine jer ovo su trenuci koji se pamte. Bilo je jako emotivno, prisjetili smo se mladosti, lijepih trenutaka, dana kad je sve bilo jednostavnije. Znate, mi smo generacija koja nije imala puno, ponekad nismo imali ni za marendu, ali imali smo duha i veselje. Nitko nikad nije govorio ‘teško mi je’. Tad nisu svi išli na fakultete, a biti zanatlija nije bila sramota, dapače. S godinama su ta zanimanja pala u drugi plan, ali eto čini se da se pomalo vraćaju i to je lijepo jer toga treba i od toga se, ako si vrijedan i radiš, može živjeti lijepo - kazao nam je Srećko, jedan od maturanata.

Školski centar za obrazovanje stručnih kadrova u industriji i zanatstvu ( bivši ŠUP) osnovan je 1972. godine. Takav centar sastojao se od dvije škole: Opće srednje s usmjerenjima u trajanju od dvije godine i Škole za kvalificirane radnike građevinske, drvoprerađivačke, brijačko vlasuljarske i tekstilne struke u trajanju od jedne godine.

- U školi smo svi bili jedno, nismo radili razlike, a drago mi je što mogu kazati i da smo danas ostali takvi. Mnogi od nas se druže i dalje, a i spremni smo pomoći kome treba - pričaju nam Srećko Relja.

Danas imaju svoje obitelji, djecu i unuke, mnogi od njih i danas rade, a neki su ljubav prema zanatu prenijeli i na vlastitu djecu. Na godišnjici mature bilo je i veselo, a nije izostalo ni zezancije.

- Kaže nama jedan kolega ‘sve ste vi babe’. A mi njemu: ‘I ti si dida’. Ma zezancija kao uvijek- govori nam Marija Klarendić, po struci krojačica.

Oboje kažu kako mladi danas znaju reći da je prije njima bilo lako jer je sve bilo jeftino.

- Ma radilo se i nije se kukalo. Ja sam počeo raditi s 19 godina, a kuću graditi s 23. Dizali su se krediti, radilo se i nije se kukalo. Meni je drago što sam odabrao ovo zanimanje (soboslikar op.a) i smatram da ne moraju svi završiti fakultete, treba netko znati i sašiti i opiturati. Nema se šta sramiti trliša - govori Srećko.

Okupljanje su, uz Mariju i Srećka, organizirali još i Miro Svirčić i Radoslav Perković.