Premalo znamo o Glavaš gradu, biseru podno Dinare, ali smo sigurni da nije u vlasništvu našeg kolumniste

Većinom su smještene u okvirima Nacionalnog parka Krka, a u srednjem vijeku štitile su vitalne točke i prijelaze preko rijeka Krke i Čikole. Potpuno izvan tih tokova, sačuvana u prilično dobrom stanju, usamljena je tvrđava poznata po novovjekovnom i današnjem nazivu Glavaš grad.

 TVRĐAVA NA KLJUČNOJ TOČKI NA RUBU DINARE

Tvrđava Glavaš sagrađena je na stijeni koja dominira iznad Pekasove drage, na padini Dinare što se spušta prema dolini oko izvora rijeke Cetine. Može joj se prići jedino iz pravca istoka položenim terenom. Neki dijelovi tvrđave su, osim obrambenih zidova, branjeni i nepristupačnim terenom, posebno sa zapada gdje se teren naglo obrušava u klanac Pekasove drage. Danas se do tvrđave može doći iz smjera sela Glavaš, udaljenog tristotinjak metara. Prilaz je označen kao planinarska staza kojom se možete uspeti do vrha Dinare. Tvrđava Glavaš štitila je sa sjevera prostor izvora rijeke Cetine i prilaze preko najviših vrhova Dinare i Uništa iz smjera Livanjskog i Glamočkog polja u Bosni i Hercegovini. Pravac se koristio od prapovijesti za potrebe lokalnog stočarstva i ispaše u planini, a u blizini se vide i ostaci rimske ceste. Zbog važnosti lokacije, na mjestu tvrđave već je u prapovijesti postojala gradina, od koje je istočno od tvrđave ostao dio kamenog bedema u obliku nasipa i brojni ulomci grubih prapovijesnih keramičkih posuda.

Glavaš grad nije velika tvrđava. U potpunosti je prilagođena obliku stijene na kojoj je sagrađena. Dugačka je tek 50 metara, a široka 25 metara. Po svoj prilici ima dvije graditeljske faze. Najbolje joj je, u dužini od oko 25 metara, sačuvan istočni bedem s okruglom kulom po sredini. Bedem tu postoji u punoj visini do obrambenog kruništa, koje je na otprilike 8 metara visine. Na južnom rubu tog bedema najvjerojatnije se nalazio ulaz u tvrđavu. Za obranu ulaznog dijela tvrđave možda su korišteni i ostaci prapovijesnog bedema, što nije neobično i nepoznato u fortifikacijskoj arhitekturi srednjeg i ranog novog vijeka.

NE ZNAMO IZVORNI NAZIV GLAVAŠ GRADA

Tvrđava Glavaš današnji je naziv dobila tek u 17. stoljeću; posve očekivano po selu Glavaš u Općini Kijevo iznad kojeg se nalazi. Što, naravno, nema apsolutno nikakve veze s autorom ove kolumne. Međutim, njen izvorni, srednjovjekovni naziv nije baš tako lako otkriti. Naziv joj ne nalazimo u poznatim povijesnim izvorima 14. i 15. stoljeća. Prvi podatak o Glavaš gradu nalazi se na najstarijoj karti teritorija Šibenika, Trogira i dijela Splita iz Državnog arhiva u Veneciji. Na toj karti sa samog početka 16. stoljeća tvrđava se zove Omascha. Taj se naziv ne pojavljuje više nigdje u povijesnim spisima. Na sljedećoj venecijanskoj karti teritorija Šibenika i Zadra, glasovitoj karti Matea Pagana, nastaloj oko 1530. godine, utvrda se naziva Dinarić što itekako ima smisla. I u kasnijim povijesnim spisima utvrda se naziva Dinarić, sve dok se krajem 17. stoljeća ne počne nazivati Glavaš gradom.

Ne samo da ne znamo izvorni naziv tvrđave, nego ne znamo pouzdano ni kad je točno sagrađena. Krajem srednjeg vijeka, u 14. ili 15. stoljeću, u vlasništvu je hrvatskih plemićih klanova ukljućujući i moćne Nelipiće, ali nema povijesnih dokaza da je sagrađena prije tog vremena. Pri tom nam ni arheologija ne može puno pomoći, jer je srednjovjekovna keramika pronađena na tvrđavi iz razdoblja kraja 15. i početka 16. stoljeća. A početkom 16. stoljeća Glavaš grad već je u vlasti Osmanlija, budući da se njihova zastava vijori iznad tvrđave na spomenutoj karti Matea Pagana. Tvrđava u 17. i početkom 18. stoljeća, tijekom ratova Osmanskog Carstva i Venecije, često prelazi iz ruke u ruke. Nakon tih burnih vremena je napuštena.

KULTURNI BISER KOJI TEK TREBAMO OTKRITI

Nažalost, osim rijetkim planinarima i stručnjacima za kulturnu baštinu poput mene, tvrđava Glavaš stanovnicima naše županije posve je nepoznata. Turiste koji u velikom broju godišnje posjećuju Šibenik i ostale gradove u priobalju, nitko organizirano ne vodi posjetiti mjesta kao što je Glavaš grad. S kojeg puca nezaboravan pogled na prekrasni prostor izvora rijeke Cetine sa starohrvatskom, ranosrednjovjekovnom crkvom sv. Spasa. Kao da turizam prestaje koji kilometar sjevernije od povijesne jezgre Šibenika i da nije područja Nacionalnog parka Krka, koje se duboko urezalo u unutrašnjost županije, teško da bismo u skoroj budućnosti mogli očekivati bilo kakav značajniji turizam u zaleđu.

Iako sam tipično gradsko dijete, svaki put kad bi me stručna znatiželja odvela u našu Zagoru, ostao bih zadivljen ljepotom prirode i količinom malo poznate kulturne baštine. Možda bi za početak trebalo organizirati redovite jednodnevne školske izlete na izvor rijeke Cetine, crkvu sv. Spasa i Glavaš grad. Čisti zrak, predivna priroda i vrhunska kulturna baština puno su bolji od stalnog korištenja mobitela. Orijentacija u prirodi i snalaženje u prostoru još uvijek nisu nešto što nam može dočarati umjetna inteligencija.

Barem zasad.